Girl In The Green Scarf

This year was different. On so many levels. We were pushed into solitude like never before. Some of us broke, but some evolved. I always thought that you have to go through pain to understand stronger and deeper. Pain can be very constructive, if you just let it be. I've always been a fighter, survivor, but I also carry this feeling within me, everywhere I go. In case I need to use it again. While you are torn into these small pieces, it does not necessarily means you're a mess. Because every little piece of you has importance. Through life, we are releasing some of it, and gaining new ones, but they all stay within us forever. We should not be ashamed of anything we let go. Every little piece gave us something, and we would not be what we are today, if there was no letting go and embracing of new shapes, shades and colors. There are people who are obsessed with keeping the same form all their life. I am not one of those people. Maybe late, but I've learned that, the mor...

I wonder, what is the thing, that can permanently make us happy? It seems to me, that all those small, precious moments of "happiness" come and go very fast, somehow being shallow, and only enough to make it through the day; not to form something deeper and more stable, and to convince us to "catch it and never let go". I have a feeling that we are letting this happiness pass us by daily, because we are not capable to recognize it. It has different shapes and meanings for all of us, mostly not recognizable for others, and more often, note even for ourselves. Sometimes we think that what we have is enough and we cannot achieve more. Constantly scared that we might lose it, and in that exact moment, we realize that that is not what we were looking for. What do we need then? That's the thing. When everything we thought it's right, becomes all that is wrong, then what? How to discover "that something", without creating more illusions, or fooling oursel...

Pitam se, šta je to što nas može trajno usrećiti? Čini mi se, da su svi ti mali, dragoceni trenuci "sreće" koji prođu brže i nego što su došli, nekako površni, dovoljni samo da preguramo dan, ali ne i da formiraju nešto dublje i trajnije; nešto što će nam reći - to je to što ti je potrebno, uhvati ga i ne puštaj. Imam osećaj da svakodnevno puštamo tu istu sreću da prođe pored nas, jer ne umemo da je prepoznamo. Ona je za svakoga od nas spoj nečega drugačijeg, neprepoznatljivog za druge, a vrlo često i za nas same. Ponekad mislimo da je to što imamo za nas dovoljno i da više od toga ne može. Jako se plašimo da to izgubimo, i upravo u trenutku kada se to desi, mi shvatimo da to zapravo i nije bilo to što nam je bilo potrebno. Ali šta jeste? U tome i jeste stvar. Kad sve ono što smo mislili da jeste, postane ono što nije, šta onda? Kako otkriti "to nešto", a ne stvarati još iluzija, zabluda, ne obmanjivati sebe? A i kako bi prepoznali, ako to do sad nismo osetili, do...

I opet se vraćamo na početak - svega. Da li je to začarani krug iz koga je toliko teško izaći, ili je taj krug samo varka, privid, i zapravo i ne postoji? Postoji samo njegov centar i ono što sam, čini mi se, oduvek znala, da se u njemu nalazi moj početak, kao i moj kraj. Mislila sam da je to samo prolazan osećaj. Mislila sam, isuviše sam mlada za tako nešto. Proći će, biće mi smešno za nekoliko godina, prestaće. Ali nije, nikada nije prestalo. I nikada i neće, i napokon sam se pomirila sa tim. Prihvatila sam to kao deo sebe. Konačno. Da li me je oslobodilo? Jeste, u nekom smislu, ali ne u potpunosti. I mislim da će delić toga zauvek živeti u meni. Povremeno će me mučiti, proganjati, podići me, pa me spustiti, ali već sam navikla. I svaki put kao da me to učini još jačom. Ali i sam osećaj postane još jači, intenzivniji. Teško je opisati, treba to doživeti, osetiti i nije u stanju to da shvati svako. Vrlo je jednostavno za one koji osećaju, a veoma komplikovano za one koji "žive ž...

Šta  je to što suštinski može da zadovolji ljude, njihov ego, potrebu da se osete bitnim? U toj meri da im ne smeta šta drugi rade, misle ili osećaju? Šta je to što ih čini zaista srećnim i oslobođenim da žive svoje živote onako kako žele, a ne onako kako "treba"? I da li tako nešto uopšte može da se definiše? Možda to jeste individualna stvar, i možda za svakoga "suštinska sreća" predstavlja nešto drugo, ali kada dođemo do situacije da se kolektivno komentariše nečija ideja, rad, posvećivanje, koja za primarni cilj ima to da se nešto napokon pomeri sa mrtve tačke i da se ponudi nešto malo drugačije, a ono glavno što isplivava je omalovažavanje, mržnja, negodovanje‚ ne mogu, a da se ne zapitam - kakve mi to živote živimo kad smo toliko besni i ogorčeni, da jedva čekamo priliku da uništimo i pokušaj da se nešto promeni? Da li je moguće da smo se toliko "zakopali" u sumornu svakodnevnicu malog grada koji itekako ima šta da ponudi, i čime da se ponos...